
Šta dole navedene ličnosti imaju zajedničko?
Ričard Brus (Dik) Čejni, jedan od najuticajnijih potpredsednika u istoriji SAD-a, vodeći glasnogovornik američkog prisustva u Iraku i sada već zaštitnog znaka Bušove vladavine - “rata protiv terora”.
Donald Ramsfeld – nekadašnji američki ambasador u NATO-u, višegodišnji sekretar za odbranu u vladi SAD-a, i jedini sekretar u istoriji koji je služio u dva nepovezana mandata, prvo u vladi Džeralda Forda a do nedavno i u vladi Džordža Buša. Ramsfeld je takođe bio jedan od glavnih savetodavaca Sadamu Huseinu tokom iransko-iračkog rata, u vreme dok su američki nacionalni interesi bili ugroženiji iranskom ekspanzijom nego iračkim “oružjima za masovnu destrukciju”.
Džon Elis (Džeb) Buš – brat trenutnog predsednika Džordža Buša, bivši guverner Floride (baš u trenutku kada je Florida na sumnjivim predsedničkim izborima donela sumnjivu pobedu njegovom bratu sa samo 1725 glasova više, uz mnoštvo neregularnosti).
Pol Volfovic – trenutni predsednik konsultacionog panela za kontrolu naoružanja u Stejt Departmentu, zamenik sekretara za odbranu u vladi Džordža Buša, glavni lobista nove politike prema Iraku, bivši predsednik Svetske banke i zagovornik “preventivne pravde” koja podrazumeva (uglavnom vojno) delovanje protiv percipiranih (ne nužno i realnih) pretnji. Po principu preventivne akcije, američke snage okupirale su Irak 2003. godine na osnovu pretpostavke o postojanju oružja za masovnu destrukciju.
Stiv Forbs, urednik poslovnog časopisa Forbes i republikanski predsednički kandidat 1996. i 2000. Izričiti protivnik UN. Glavni savetnik u kampanji Rudija Đulijanija (rep.) za predsedničku nominaciju 2008. godine. Četvrti najveći politički donator u SAD-u, sa preko 7 miliona dolara u donacijama od 1999 – 2006.
Luis (Skuter) Libi – advokat, član nekoliko ekspertskih grupa koje se bave pitanjima Rusije, Evrope i Azije, bivši šef kabineta potpredsednika Dika Čejnija i asistent Džordža Buša, bivši asistent potpredsednika Saveta za nacionalnu bezbednost, akter čuvenog CIA skandala zbog kog je u martu 2007. dao ostavku na sve državne funkcije.
Ako izuzmemo privrženost republikanskoj partiji, interese u naftnoj industriji, veze sa vojnim institucijama i učešće u administraciji Džordža Buša, ostaje još bar jedan zajednički imenitelj koji posredno objašnjava i visoke pozicije koje ovi ljudi zauzimaju, ili su zauzimali, u trenutnoj vladi SAD-a.
Taj zajednički imenitelj zove se Projekat za novi američki vek. Medju osnivačima, potpisnicima i saradnicima kontroverznog Projekta nalaze se i mnoge druge ličnosti visoko pozicionirane u političkom životu SAD-a.
Šta je PNAC (Project for New American Century) ?
U široj javnosti postojanje Projekta za novi američki vek je manje poznata činjenica (naročito zapanjuje neupućenost američkog građanstva); ali među institucijama, stručnjacima i laicima koji prate svetska politička gibanja stvar je poznata jos od 1998, kada su Robert Kagan i Vilijem Kristol u saradnji sa nekolicinom uticajnih političara osnovali ovaj neokonzervativistički trust mozgova, definišuci ga kao “neprofitnu organizaciju edukativnog karaktera” čije je delovanje usmereno na “jačanje američkog globalnog uticaja”. U biti otvoren poziv za uspostavljanje američke hegemonije na pragu 21.veka, ovaj izuzetno kontroverzan projekat izazvao je žestoke kritike upućenog dela svetske i američke javnosti, analitičara, političkih protivnika i neprofitnih organizacija.. To, međutim, nije sprečilo ovu izrazito desničarsku ekspertsku grupu da izvrši snažan uticaj na formiranje nove američke spoljne politike, naročito na predsednički mandat Džordža W. Buša (mlađeg).
Kontroverzno insistiranje na obnovi američke dominacije putem povećanog ulaganja u ofanzivne vojne kapacitete ne bi se verovatno nikad našlo na udaru javnosti da nije bilo ambicioznog poteza postavljanja osnovnih principa i radnih dokumenata Projekta na internet, te su detalji predložene strategije postali potpuno dostupni svima, uključujući i njene oponente.
Objava principa
Originalna Objava principa za obnovu američke odbrane zasniva se na predlogu odgovora na pitanje - Da li je Amerika spremna da nadogradi globalni uticaj i dominaciju postignutu tokom hladnog rata i koji bi bili načini da se to postigne?
Osnovu strategije koju PNAC predlaže u cilju vraćanja ekskluzivne geopolitičke dominacije u okrilje Amerike čine četiri propozicije:
- radikalno uvećanje vojnog budžeta
- ojačavanje veza sa saveznicima i oštar stav prema režimima koji imaju neprijateljske tendencije u odnosu na američke interese i vrednosti
- promocija koncepta političke i ekonomske slobode u svetu (ne i njihovih fenomenoloških odlika- op.a.)
- prihvatanje jedinstvene uloge u očuvanju i proširenju međunarodnih snaga koje su prijateljski nastrojene u odnosu na američku bezbednost, prosperitet i principe
U izveštaju Obnova američke odbrane objavljenom 1997. godine, think-tank okupljen oko Projekta predlaže četiri osnovna cilja koje bi američka vojska trebalo da ostvari u bliskoj budućnosti:
- odbrana američke domovine
- učestvovanje i ubedljiva pobeda u višebrojnim, simultanim ratovima
- kreiranje bezbedonosne situacije u kriznim podrucjima
- transformacija vojske u pravcu “revolucije vojnih pitanja”
U daljem tekstu dokumenta, razrađeni su detalji strategije kojom bi Amerika obezbedila globalnu dominaciju i “gušenje takmičarski nastrojenih ekonomskih i vojnih sila”. Na primer: održavanjem nuklearne superiornosti ( i pospešivanjem inferiornosti potencijalnih takmaca), razmeštanjem stalnih američkih vojnih baza na područja jugoistočne Evrope i Azije (osim onih u Nemačkoj, Italiji, Britaniji, Japanu, Makedoniji i drugim balkanskim zemljama….i još preko 700 baza u čitavom svetu, tu si i one u Iraku, još uvek aktuelne baze u Kirgistanu i Uzbekistanu iz vremena rata u Avganistanu, i naravno na Kosovu, uključujući čuveni Bondsteel i mnoge druge koje nastaju ubrzanim širenjem NATO-a ka istoku), razvojem antiraketnog odbrambenog štita, povećanim ulaganjima u vojsku itd. Dokument takođe govori i o regionima od interesa: dok se konflikt u Iraku smatra “prihvatljivim opravdanjem za američko vojno prisustvo u regionu”, velika je šansa da i Iran postane jednako velika pretnja američkim nacionalnim interesima, te je zbog ” dugoročnih američkih interesa u regionu” pitanje vojnog prisustva mnogo šire od svrgavanja Sadama Huseina sa vlasti. Na PNAC-ovoj zvaničnoj prezentaciji mogu se takođe pronaći tekstovi i dokumenti koji razrađuju situaciju i perspektivu američkog uticaja na područjima od nacionalnog interesa: Balkan (Kosovo), Irak i Bliski istok, istočna Azija.
Tu su i dokumenti koji razrađuju strateški interes proširenja NATO-a (radi poređenja, u periodu od 50 godina, od 1949. do 1999. NATO-u su priključene samo 4 države, dok je između 1999. i 2004. godine priključeno čak 1o zemalja (Mađarska, Poljska, Češka, Latvija, Estonija, Bugarska, Litvanija, Rumunija, Slovačka, Slovenija). Vrednost NATO-a za Ameriku je nesumnjiva: Rusija u Ujedinjenim Nacijama ima pravo veta kojim je u prošlosti često kočila ostvarivanje američkih aspiracija. Zbog toga je proširenje i jačanje NATO-a na istoku Evrope i u Aziji postalo neophodno. Rusija nije članica NATO-a, a ako bi to jednog dana i postala, po rečima Džordža Buša i dubokom uverenju potpisnika Projekta - nikada ne bi dobila tu privilegiju budući da se njeni interesi oštro kose sa američkim. Osim toga, NATO se, pod američkim pritiskom, sve više približava trajnom principu preventivnog delovanja - koncept prvi put primenjen na Iraku. Time je NATO dao signal da će i u budućnosti biti spreman da reaguje preventivno, kada su interesi neke njegove članice u pitanju, a to je upravo jedan od ciljeva koje promoviše Projekat za novi američki vek i ključna metoda za ostvarivanje američke dominacije. Ako se sagleda značaj proširenja i afirmacije uticaja NATO-a na međunarodne prilike, naročito afirmacije u odnosu na UN, trenutna situacija na Kosovu postaje kristalno jasna. Budući da su mnoge članice NATO-a takođe članice UN i EU, gibanja u pogledu zvaničnih stavova o kosovskoj nezavisnosti jasno ukazuju na preraspodelu moći i sile nakon koje će se Evropa ali i ostatak sveta probuditi u jednom novom, smelom svetu.
Ovo insistiranje na militantnim metodama ustoličenja američke imperije (Kagan, jedan od osnivača PNAC-a konkretno Ameriku definiše kao imperiju) grubo se kosi sa promocijom demokratije i ljudskih prava - konceptima koji čine prethodnicu svake američke spoljne intervencije.
Zašto PNAC?
Ideja je zapravo začeta još mnogo ranije, tokom vladavine Džordža H.W. Buša (starijeg) i predstavlja renesansu tvrde konzervativističke misli koja danas praktično dominira američkom politikom. Postoje izvesne nedoumice oko toga ko je autor inicijalnog teksta, ali su u igri uvek ista imena: Čejni, Libi i Volfovic - tadašnji visoki funkcioneri u sektoru odbrane. Dokument koji će kasnije poslužiti kao podloga za Objavu principa PNAC-a, Obnova američke odbrane - strategija, sila i resursi za novi vek, formulisan je još 1992. i izvesno je uticao na stvaranje tvrde spoljne politike u tadašnjoj republikanskoj vladi. Kada su, međutim, demokrate pobedile na izborima 1992. godine efekti inicijative znatno su oslabili, iako su njeni zagovornici nastavili da vrše snažan pritisak na novu administraciju da usvoji ovaj dokument kao platformu za obnavljanje spoljnopolitičke strategije. Iako su neki elementi ovog programa doživeli delimično ispunjenje tokom Klintonove vladavine (bombardovanje Jugoslavije jedan je od “uspešnih” rezultata inicijative ), on nikada nije bio u potpunosti usvojen. Kratkotrajni demokratski haitus, međutim, nije oslabio, već naprotiv osnažio težnju ka novoj vojnoj strategiji koja će Americi omogućiti da se pozicionira u vrh piramide novog svetskog poretka. Tako su, dolaskom Džordža Buša mlađeg na vlast 2001. godine, do tada potiskivane hegemonističke ideje ponovo isplivale u sam centar spoljnopolitičke strategije, uveliko uzburkane gibanjima na Bliskom istoku, u bivšem ruskom bloku (dolazak Putina na vlast, ponovno jačanje ruske države i javljanje realne mogućnosti za produbljivanje ruskog uticaja na region) i u Kini (talas ekonomske ekspanzije nakon izvoznih reformi i potencijal kineske dominacije istočnom Azijom a time i ugrožavanje brojnih američkih interesa u na kontinentu, naročito u Japanu). Interesantan podatak (i izvor još jedne kontroverze) je taj da je PNAC još krajem 90-ih postulirao “tragediju obima one u Perl Harburu” kao prečicu ka bržem i spremnijem ugrađivanju neokonzervativističkih, militantnih principa u okvir zvanične državne politike. A onda se desio 11. septembar.
A danas?
PNAC je doživeo potpunu ekspanziju nakon 9/11, i u tom trenutku praktično postao institucija koja usmerava spoljnu politiku SAD-a. Njegovi su se principi uselili u Pentagon i Belu kuću, a predlozi za radikalno uvećanje vojnog budžeta i njima slični, dobili su slobodan prolaz kroz gustu administrativnu šumu ( poređenja radi, procena vojnog budžeta za čitav svet 2007. bila je $1,200,000,000,000 , od čega Amerika sama potroši $583,283,000,000) . PNAC je, navodno, ugašen 2005. godine (baš nekako u vreme kad je pokrenuta parnica protiv Buša i Čejnija za sprovođenje PNAC-ove platforme bez 2/3 glasova u kongresu i saglasnosti američke javnosti), uz izuzetak od par tekstova postavljenih na (još uvek aktivan) sajt početkom 2006. Glavni akteri, međutim, i danas su vrlo prisutni u visokim političkim krugovima. Dovoljno je sagledati taktički uvod u rat sa Iranom, da bude jasno da je reganovska politika itekako živa a uticaj PNAC-a itekako prisutan. I naravno, ovo nije sve, nije čak ni vrh ledenog brega, dovoljno je da ukucate PNAC u search engine pa da imate literature za bar dva života. Da li je PNAC stvarna najava novog svetskog poretka ili samo odličan šlagvort za novu teoriju zavere? Kako put koji je iscrtao PNAC uz pomoć nezavisnog-gde-američka-čizma-kroči-tu-trava-ne-raste-Kosova probija naftni koridor kojim će Rusija biti izolovana? Da li je ovo renesansa kolonijalizma? Da li bi instalacija ruske vojne baze u Srbiji kako je Nikolić velikodušno predložio, predstavljala početak novog hladnog rata? Zašto je Kosovo odavno izgubljeno (i ko ga je tačno izgubio?) a predizborna retorika o njegovom povratku majci Srbiji samo šuplja priča čiji je jedini cilj da zaslepi slabovide? Informišite se pa odlučite sami.
Happy reading!

